Nola (Foto: Dario Njavro)
Prije točno 51 godinu na Zagrebačkom festivalu nastupio je i VIS Bijele strijele. Ulazak 'rokera' prve generacije na tada iznimno cijenjeni zabavno-glazbeni festival, kojim su dominirale neupitne veličine domaće šlageristike poput Ive Robića, Arsena Dedića, Gabi Novak, Tereze, Drage Diklića, Hrvoja Hegedušića… bio je pravo malo kulturološko čudo. Pedesetak godina kasnije, ono se čini još i većim i značajnijim, jer svatko s imalo znanja o povijesti rock and rolla u sjajnoj autorskoj pjesmi Bijelih strijela “
Ti si moje proljeće može prepoznati rasnu “garažu“, odnosno skladbu koja je anticipirala zvuk orgulja američkog garage-rocka (recimo kod Question Mark & the Mysterians), garažne gitare i malo doo-wop začina.
Na Bijele strijele podsjetio me 61. zagrebački festival koji je, kako to i spada, otvoren himničkom Zagreb, Zagreb, odnosno evergreenom Alfonsa Vučera, koji je te iste 1963. sjajno otpjevala i u vječnost smjestila Zdenka Vučković. Zašto?
Pa stoga što je stara festivalska dama, nakon šest desetljeća, ponovno na putu da bude ono što je bila u danima ponosa & slave: referentni "festival", odnosno ozbiljna glazbena platforma s koje će do uha slušatelja doskočiti novi hitovi.
Spajanje pojmova "festival zabavne glazbe" i "referentni glazbeni sadržaj" u istoj rečenici na prvu se čini i bedastom i nemogućom rabotom.
No, nije baš tako. S novom "upravom" i "menadžmentom", novim konceptom i medijskom strategijom te u – ništa manje simboličnom – novom prostoru, u svom 61. izdanju festival nije samo pokazao da se, i kad su provjerena prvoligaška estradna imena u pitanju, ponovo može zapjevati "vraćam se Zagrebe tebi", već da i riknuti koncept festivalskog sajmišta može imati i budućnost i smisao.
Umjesto da ga vode sitni žicari proračunskih sredstava te "poduzetnici" iz branše nimalo-zabavne glazbe, "Zagreb" je preuzelo Hrvatsko društvo skladatelja, temeljito mu promijenilo karakter dovođenjem ozbiljnih pop igrača (Massimo, Neno Belan, Vanna, Goran Karan, Hari, E.N.I., Nola, Pavel, Leteći odred, Opća opasnost…), a višetjednom radiofonskom vrtnjom festivalskih brojeva koja je prethodila "live završnici" u Hypo centru, još i prije subotnje predstave učinilo da se barem šest-sedam brojeva prometnu u hitove. Ili, da budem precizniji, u brojeve koji ne zagađuju glazbeni okoliš niti pak vrijeđaju inteligenciju prosječnog pop konzumenta već – štoviše – promoviraju estradnu (pop) srednju struju kao bitan segment produkcije, bez kojeg nema ni otklona ka alternativi niti zdrave scene. Malo? Nipošto!
Povratak u budućnost, odnosno preslaganje festivala s luzerske pozicije sajmišta drugorazrednog bofla i parade “zvijezda“ kojima valjda ni uža familija ne zna čime se zapravo bave, zaslužilo je stoga bezrezervno palac gore. Uostalom, festivali – i Zagreb i Opatija i Split – svoje su blistave dane imali dok su bili medijski intrigantni i trampulin s kojeg se doskakalo i do singla i estradne slave. Dok su bili moćni promotivni mehanizam za autore, pjevače i pjesme.
Zagrebački festival je svojom novom stranicom otvorio možda i novo poglavlje festivala uopće. Naravno samo ako i drugi prihvate novu realnost odustajući od sponzorskih "dealova" koji na pozornice dovode autoritete “niskih vrhunaca“, parašansonjere, "cambi molesterse" svih vrsta i estradnu sitnež iz redova očajnih pjevačica i pjevača s dobrim radom nogu. Hoće li, neko je posve drugo pitanje.